Bozic 66
Istinita bajka
Bozic
66
Mojoj Baki Katarini
11 decemabar 2002. 01h17
Frans Inter. Muzika me ledi i jeza se siri po mom telu. Jedan
caroban vetric kao ovaj udaljeni glas koji mi je nekada davno
obecavao lepu sudbinu.Okrecem broj. Trazim podatke o CD-u. Jedan
nezni glasic, nazvan Romana, odgovara na moje cekanje.Ali, na moje
iznenadjenje, Romana me pita da li bih zelela da pricam o Bozicu,
tek tako, na Frans Interu. Zbunjena, najpre zelim da odbijem…ali ona
insistira. « Ne znam zasto, ali sigurna sam da biste to veoma lepo
ucinili :, kaze ona. Prihvatam. Ne umem da kazem ne. Iako i sustini
cekam na to od…od kada, zapravo ? Jedan znak sa neba ili jedan
odgovor na pitanje baceno u ocaj tisine u kojoj sam zatocena. Zato
sto je ovo sto cu vam sada ispricati jedna istinita prica.
Jedan Bozic u mom selu, tamo, u Jugoslaviji. Sada treba reci – u
Srbiji. Ali ne previse glasno. To jos uvek nije najpozeljnije. Pst
!To je juzno od Beograda na dvadeset kilometara od makedonske
granice. Oni koji su prolazili Jugoslavijom iduci u Grcku, takodje
su prosli kroz moje selo. Njegovo ime ? Levosoje.
Svake nedelje koja prethodi Bozicu, dva putujuca trgovca, truckajuci
se na ledjima magarca na blatnjavim putevima, silazila su u selo.
Nastanjivali su se kod seljaka. Na svakoga je dolazio red. Moja baka
je cesto tu misiju milosrdno prihvatala.Oh, u sustini, to nije bilo
tako tesko- sa onom spontanoscu svojstvenom zenama Mediterana koje
stavljaju sve folklore, sve jezike i sve vere u isti bakrac
gostoprimstva.
Procenite sami: narukvica, ogrlica, bros, olovke, sveska…Sta jos
znam ? To je bio takodje njihov nacin da plate prenociste i hranu, i
jedini nacin da kazu baki hvala. Zvali su je Baba.
Darezljivost i odlicna babina kuhinja bili su nadaleko poznati i
priznati. Ali oni su birali Babu kao gostionicarku koja je bila
najpoznatija po pricama koje je pricala uvece, pred spavanje.Pricali
su da je bila najbolja pripovedacica u precniku od 500km. Kakve su
to bile neobjavljene price !
Dan uoci Bozica, dakle, 6. januara tamo, deda je isao da potrazi
slamu u ambaru. Ispraznio bi kuhinju, koja je obicno bila
trpezarija, i slozio bi sto i stolice u podrum. Ostavljao bi samo
pec na drva. Zatim bi priustio sebi zadovoljstvo da postavi
prostirku od slame u obliku kruga, po podu, usred kuhinje. Bio je
ponosan na svoj tepih i ponavljao neprekidno « : »Videli ste kako je
to lepa slama…ona koja ne bode ! » Posle ponavljanja te iste
recenice onoliko koliko je zeleo, i sve glasnije da bi ga baka cula,
uputio bi joj osmeh i vragolasto namignuo. U to vreme nisam bas
najbolje razumela zasto. Sada mislim da znam zasto su toliko voleli
slamu i zasto su isticali da ne bode. Moja baka nije imala plave
oci, ali sam cesto slusala dedu kako je govorio : « Imas lepe oci,
znas ». A moja baka je odgovarala : :
Znam, znam. Ali nikad se nece dovoljno znati. » I moj deda se
smeskao.
Zatim bi deda iskopao jednu rupu od oko 15 cm precnika u jednom uglu
kuhinje. Pod nije bio poplocan, vec zemljani. Rupa je bila za Igru
oraha, posle obroka. Baka je pripremala obrok od ranog jutra.
Pasulj , pita, lisnato testo, jaja, sir i praziluk, riba, cokoladni
kolaci i, najzad, cuveni hleb sa novcicem.Ah, taj hleb !Blagosloveni
hleb koji bi glava kuce lomio pre nego sto bi podelio po jedno parce
svakom clanu porodice, prisutnom ili odsutnom, posle cega bi se baka
prekrstila i pomolila za prisutne, odsutne i siromasne.Ona ili onaj
koji bi pronasao novcic, morao bi da kupi so, i na taj nacin bi
kupio zagarantovanu srecu za tu godinu. Ne secam se da sam dobila
taj novcic. Ali baka me je uveravala : »Mali Isus ima mnogo carobnih
nacina da bi te ucinio srecnom, i to cele godine. Najveca sreca je
zdravlje, osmeh, a on ti je to dao. Ostalo je lako. Dovoljno je da
zamislis. »
Tako je rodjen moj prijatelj Amizeni, decacic izasao iz moje maste,
a zatim heroina nazvana Vremia, i jos neki, ali sve to, ako cemo
iskreno, to su lazi koje pricam sama sebi, kao sto se kaze, price
izmisljene zbog duzine dana za tastaturom jednog kompjutera.
Obavezna modernizacija.
Postojao je takodje i jedan prazan tanjir za slucaj da neko iznenada
pristigne. Zvali smo ga « tanjir za sirotinju ». Usred prostirke su
bila postavljena sva jela. Posle ceremonije dodeljivanja hleba,
dolazio je tanjir za Dobrog Boga.Baka bi uzimala jedan prazan tanjir
i u njega stavljala po malo od svega : od pite, nekoliko oraha,
ribe, pasulja, i parce kolaca. Napunila bi tanjir.Slano i slatko
pomesano, gotovo nejestivo !Nosila bi tanjir napolje, na terasu.
Govorila bi : To je za Dobrog Boga. »razumela sam mnogo kasnije da
se Dobri bog ponekad pretvarao u macke jer bi sutradan tanjir bio
prazan.
Posle obroka, svako se naoruzavao svojim paketom oraha. Bitka je
mogla da pocne ! Onaj koji bi ubacio svoj orah u rupu, stavljao bi u
svoj dzep ostale orahe.To je nalik na igru klikerima, kod nas. Zatim
je baka pricala price cele veceri, a deka bi brinuo o peci na drva.
Babine price uvek su imale u sebi jaku pouku. Prica iz 1966 ostala
je zauvek urezana u secanje male srpske imigrantkinje, bez sumnje
zato sto je to bio poslednji put da sam slavila Badnje vece 6.
januara, i isto tako poslednji put sa svojom bakom. Jer, narednih
godina slavila sam Badnje vece 24. decembra i 6. januara. Ali nisam
primala poklone dva puta. Stigla sam u Francusku kada sam imala
trinaest godina. Nisam znala ni rec francuskog jezika..
Na kraju price, baka mi je rekla :
Vidis, Zorice, moj poklon nije onaj koji ti smatras poklonom. To
nije najlepsi. Cipele ce uskoro biti premalene za tebe, suknjica ce
biti poput dzepne maramice kad odrastes, narukvicu mozes da izgubis,
ogrlicu ce ti jednog dana ukrasti, a bros ce ti dosaditi. Price koje
sam ti pricala bice uvek u tebi, u tvom srcu i tvojoj glavi. Jednog
dana, kad na tebe dodje red, ti ces ih pricati svojoj deci i
iunucicima.
A ako veceras nesto pozelis, moci ces da pricas o svom bozicu celom
svetu. Jednog dana, neki nezni glasic trazice da mu pricas o ovom
svom Bozicu. »
Reci, Romana, poznajes li moju baku ?
Gde si je srela ?
Sentic Zorica
St Raphaėl 2002
pisano jedne noci 11/12/2002
za bozic na France Inter 24/12/2002 emisija Macha Branger
ARHIVA |